Tango info


Autor: Ivana Dragičević

Riječ Tango

Točna povijest tanga i kao imena i kao plesa sačuvana je jedino kroz nezapisane legende prepričavane tokom vremena. Vjeruje se da su afrički robovi koji su dopremani brodovima u Južnu Ameriku sredinom 1800-ih započeli sa svojim utjecajem na lokalnu kulturu, pa tako i da je tango riječ afričkog porijekla koja je u nekim afričkim dijalektima označavala mjesta zatvorenih susreta na kojima su robovi stvarali glazbu i plesali. 1770 godine je potkralj Rio de la Plate Juan José Vertiz izdao dekret kojim je ograničio ova društvena okupljanja koja su se razvila iz mirnih druženja u bučne zabave.

Povijest tanga

Povijest tanga kakav poznajemo danas započinje negdje oko 1870. godine u predgrađima Buenos Airesa kada su se sjedinili plesovi i glazba različitih korijena. Argentina je krajem 1800-ih i početkom 1900-ih bila zapljusnuta valom imigranata koji su se u potrazi za boljim životom naselili na tim prostorima. 1869. godine Buenos Aires je brojio 180.000 ljudi, a do 1914. taj je broj porastao na 1.5 milijuna. Miješanje Afrikanaca, Španjolaca, Talijana, Britanaca, Poljaka, Rusa i argentinskih starosjedioca je rezultiralo stapanjem kultura od kojih je svaka od svake posuđivala plesove i glazbu. Tradicionalne polke, valceri i mazurke su se miješale sa popularnom habanerom i ritmovima afričkog candombea. Habanera je bio spori ples koji su donijeli kubanski mornari koji su plovili na komercijalnim rutama između Karipskog mora i Rio de la Plate. Candombe je bio ples komplicirane i improvizirane koreografije sa jako nagašenim ritmom koji su plesači plesali odvojeno izvijajući svoja tijela na razne načine. Ove pokrete su zatim oponašali siromašni lokalni mladići koji su posjećivali zabave crnih robova, a nazivali su se compadritosi, i kasnije su ih koristili kod plesanja tanga. Upravo su compadritosi donijeli tango u slamove Buenos Airesa i plesali ga u raznim mjestima okupljanja nižih klasa kao što su bili barovi, plesne dvorane i bordeli. Tu su se afrički ritmovi sjedinili sa argentinskom milongom pa su ubrzo stvoreni novi koraci čiji su se korjeni zadržali do danas. Milonga je glazba koja je nastala iz improviziranih pjesama koje su gauchosi pjevali uz gitare, a zvale su se payadas. Ova se glazba u predgrađima Buenos Airesa razvila u vrlo popularan ples brzog ritma i danas se smatra najbližom pretečom tanga. Pored spore habanere, pulsirajućeg candombea, improvizirajućih payada i brze milonge u procesu stvaranja tanga svoju ulogu imaju i putujuće kazališne skupine koje su u drugoj polovici 19-og stoljeća pohodile Buenos Aires iz daleke Španjolske. Ove skupine su u svoje predstave uključile i habaneru i andaluzijski tango koji je bio dosta veselija i bezbrižnija varijacija habanere. Tu moramo ubrojiti i glazbu talijanskih imigranata koji su voljeli pjevati i znali svirati razne instrumente.

Iako je tango potekao iz bordela i barova, nakon nekog vremena je ipak polako počeo napuštati predgrađa i ušao na podije imigrantskih hotela koji su se zvali conventillosi, a potom je pronašao i svoj put do stanovnika srednje i više klase Buenos Airesa. Iako su ove dobrostojeće obitelji s visoka gledali na događanja u predgrađima njihovi sinovi im nisu bili neskloni pa su tako dosta vremena provodili po tim rubnim djelovima grada gdje su došli u dodir s tangom, naučili ga plesali te ga proširili i van granica Argentine, pa je tako ubrzo prešao River Plate i došao u Montevideo, glavni grad Urugvaya gdje je, kao i u Buenos Airesu, postao dio urbane kulture. Ovi mladi bogataši su zaslužni i za svjetsko širenje tanga kada su se u ranim 1900-ima zaputili u Pariz i tamo ga predstavili društvu željnom promjena. Do 1913. tango je postao fenomen koji je zaposjeo sve plesne dvorane kao egzotični i senzualni ples koji je pružao izgovor za vrlo blizak kontakt sa partnerom i izazvao je potpuni ushit među Parižanima. Odjednom, u Parizu se sve vrtilo oko tanga: tango moda koja je uvela novu suknju sa dugačkim prorezom koju su lansirali dizajneri visoke mode da bi plesačicama olakšali korake; žuto-narančasta je postala tango boja; tango čajanke su održavane u hotelima i drugim mjestima okupljanja za učenje ovog novog plesa. Ni Italija, Njemačka i Engleska nisu željele zaostajati pa su brzo prihvatile ovu novu modu. Argentinski učitelji su osnivali tango akademije po cijeloj Evropi, a 1914. su prenijeli tango u Sjedinjene Države. Napokon je argentinska elita koja se do tada klonila tanga bila prisiljena prihvatiti ga kao nacionalni ponos.

Ali unatoč zanosu tangom koji je zaposjeo svijet bilo je i mnogo kritičara koji su proglašavali ovaj ples divljim i razbludnim. Njemački car je zabranio svojim dužnosnicima da plešu tango dok nose njemačku uniformu, a u Parizu je zapanjena grofica izjavila kako je tango ples za koji bi bilo bolje da se pleše u krevetu.

Nakon svjetskog uspjeha tango se vratio u svoju kolijevku Argentinu da bi napokon postao društveno priznat i uvažen, a orquesta tipica, karakteristični orkestri koji su se sastojali od violine, klavira i bandoneona, su se preselili iz bordela sa rubnih djelova grada u cabarete u samom centru Buenos Airesa. 1930-ih je započelo zlatno doba Argentine koja je postala jedna od deset najbogatijih nacija, a glazba, poezija i kultura su cvale. Tango je postao temeljni izraz argentinske kulture, a zlatno doba je trajalo do 1950-ih. Sudbina tanga je uvijek bila povezana sa ekonomskim uvjetima, pa je tako bilo i u 50-ima. U tom periodu, kako se razvijala politička represija, tekstovi su izražavali politička stajališta naroda sve dok nisu postali zabranjeni. Ples i glazba su se povukli u podzemlje jer su se mjesta plesnih događaja zatvarala, a velika su okupljanja bivala zabranjivaa. Tango je preživio na manjim, tajnim mjestima, i u srcima naroda.

Ponovni procvat tanga se dogodio polovicom 1980-ih sa uspješnim broadwayskim mjuziklom „Tango Argentino“ koji je stekao svjetsku slavu i započeo novu sofisticiraniju eru tanga. Po drugi put je tango izazvao ekstazu u Sjedinjenim Državama.

Danas se tango pleše diljem svijeta, od Sjedinjenih Država do Japana, od sjeverne Europe do Argentine. U Buenos Airesu se dogodio preporod tanga, pa je tako 11. prosinac, rođendan Carlosa Gardela, proglašen nacionalnim danom tanga.

Poznati tango glazbenici

Prva imena koja se spominju vezano za tango glazbu datiraju još iz doba svojih početaka kada je tango bio zabava rezervirana za predgrađa Buenos Airesa.

Glazbenici Stare škole, odnosno Guardia Vieja, nisu bili školovani muzičari, već su svirali po sluhu improvizirajući na svojim instrumentima. Uglavnom su pripadali prvoj argentinskoj generaciji talijanskih imigranata, a to su bili Roberto Firpo, Augustín Bardi, Francisco Canaro, Eduardo Arolas, itd. Spominju se i glazbenici afričko-argentinskog podrijetla kao što su volinist „Negro“ Casimiro, klarinetist „Mullato“ Sinforoso, te Sebasitan Ramos Mejia, prvi bandoneonist. Ovi su glazbenici nastupali između 1880 i 1920 godine.

Iz ovog perioda potiče i najpoznatiji pjevač tango glazbe, Carlos Gardel, čija je prerana tragična smrt zasigurno pridonijela stvaranju mita oko njegovog lika i djela. Carlos je bio sin Marie Berthe Gardes, rođen 11.prosinca 1887, a mjesto njegovog rođenja nije sa sigurnošću utvrđeno. Neki izvori kažu da je to Toulouse u Francuskoj, dok drugi navode da je riječ o Tacuarembu, gradu u Urugvaju. Gardel je započeo pjevati u O’Rondemannu, baru u blizini El Abasta u Buenos Airesu. U prosincu 1913. Pancho Taurel, tadašnja osoba od utjecaja, ga je čuo da pjeva u restoranu te ga je poveo u Armenonville, profinjeni restoran-cabaret sa plesnim podijem u centru Buenos Airesa. Njegov uspjeh je bio trenutačan, a duet Gardel-Razzano koji je svoju prvu izvedbu imao u pravo u Armenonvilleu je postao nadaleko poznat. Gardel je pjevao i u kazalištima i filmovima, snimio je nebrojeno ploča, proputovao Francusku, Španjolsku i Sjedinjene Države, te je postao simbol Argentine. Tango više nije bio samo ples, sada je bio i pjesma. Tragično je poginuo u zrakoplovnj nesreći u Columbiji na vrhuncu karijere.

1920-ih tango, koji je bio pun duha i živosti na svojim početcima, sada postaje melankoličan. Glazbenici, pretežno talijanskog podrijetla koji su imali povlasticu glazbenog obrazovanja, su utkali svoju vlastitu nostalgiju i usamljenost u stvaranje tanga.

Kada je 1924. Julio de Caro osnovao svoj Sextet (klavir, dvije violine, dva bandoneona i kontrabas) začeta je Nova škola ili Guardia Nueva koja je ostavljala malo mjesta improvizaciji. Uz De Cara, među vodećim glazbenicim ovog glazbenog smjera su bili i Osvaldo Fresedo, Juan Carlos Cobián i Pedro Maffia.

U 30-ima su orkestri postali veći i gradili popularnost putem radija i gramofonskih ploča. Ovo je vrijeme Juana de Dios Filiberta i Juana D’Arienza. Njihov tango je bio veseliji i izvođen u plesnim dvoranama. Tango je postao nadaleko uspješan i poznat.

40-te su pripadale Osvaldu Puglieseu i Anibalu Troilu kojeg su još nazivali „najveći bandoneon Buanos Airesa“. On je osnovao svoj prvi orkestar 1937. u koji je okupio samu glazbenu kremu, a to su bili Alberto Marino, Edmundo Rivero, Roberto Goyeneche, itd. Troilo je bio važan kompozitor i voditelj orkestra, ali će uvijek ostati najpoznatiji kao najbolji bandoneonist svih vremena.

1950-ih su glazbenu scenu predvodili Astor Piazzolla, Atilio Stampone i Horacio Salgán. Veliki orkestri su svedeni na manje grupe glazbenika koje su počele izvoditi tango koncerte. Ovo je bio period izvrsnih solista. Najvažniji glazbenik ovog perioda Astor Piazzolla je rođen u Mar del Plati 11.ožujka 1921., ali je prve godine života proveo u Greenwich Villageu. Njegov prvi bandoneon mu je poklonio otac kada je imao samo 9 godina. Po povratku u Buenos Aires u svoj orkestar ga je primio Aníbal Troilo i tamo je ostao sve dok njegov tango izričaj više nije odgovarao Troilovom stilu. Počeo je šokirati tradicionaliste svojom poliritmičnom glazbom inspiriran Stravinskim, Villalobosom i Bartokom. Njegov ritam je bio mahnit i snažan, a njegove harmonije smione. Ponovno je izumio tango osuvremenivši ga. 1960. godine je osnovao Quinteto Nuevo Tango koji se sastojao od bandoneona, klavira, violine, električne gitare i kontrabasa, po njegovom mišljenju to je bio idealan glazbeni tango ansambl. Zahvaljujući Piazzolli tango je na velika vrata ušao u koncertne dvorane, i do današnjeg dana poznati izvođači uključuju tango glazbu u svoje izvedbe.

Tango scena ubrzo pada u nemilost političke vlasti koja zabranjuje tango okupljanja zbog svog izražavanja nezadovoljstva represijom, te se povlači u podzemlje.

1985. na Broadwayu se počela prikazivati vrlo uspješna predstava Tango Argentino koju su postavili Claudio Segovia i Héctor Orezzoli. Ovaj mjuzikl je prikazivan diljem svijeta i uzrokovao je ponovnu zainteresiranost za tango glazbu i ples. Tango ponovno sve više dobiva na popularnosti, a tango scena iz dana u dan raste.

Plesni stilovi u argentinskom tangu

U argentinskom tangu postoji nekoliko različitih stilova plesa koji su se tokom vremena razvili u različitim djelovima Argentine i na drugim lokacijama u svijetu gdje se tango plesao. Svaki od tih stilova je jedinstven i kao takav nalazi svoje mjesto u povijesti tog plesa, a razlikuju se po tempu, osnovnim pokreta i vrsti glazbe na koju se plešu. Plesači u pravilu ne kategoriziraju načine na koji doživljavaju i plešu tango jer je tango zapravo individualan i intuitivan ples u kojem plesni partneri tokom vremena razvijaju neke svoje vlastite stilove. Tokom vremena plesni su stilovi dobivali imena po djelovima grada ili imenima klubova u kojima su se plesali i prema imenima plesača koji su ih izmislili i prakticirali. U tom mnoštvu stilova možemo razlikovati nekoliko osnovnih formi čija se temeljna podjela razlikuje prema vrsti držanja tj.zagrljaja, a koji može biti zatvoren ili otvoren. Plešući u zatvorenom držanju plesni par pleše priljubljeno jedno uz drugo, a lica im se dodiruju, dok su u otvorenom držanju udaljeni što im dozvoljava široki raspon različitih pokreta i ukrasa. U slijedećim redovima navodimo osnovne plesne stilove argentinskog tanga.

Canyengue

Ovo je jedan od najstarijih plesnih stilova koji se plesao u ranim1900-im, a koji se u nekoj mjeri pleše i danas. Karakteriziraju ga zatvoreno „V“ držanje i lagano svinuta i opuštena koljena, plesači dijele istu plesnu os, a pokreti tijela su im ponekad prenaglašeni. Plesačice cayengue stila nisu izvodile cross. U vrijeme kada je ovaj stil bio popularan ženske haljine su bile dugačke i uske, pa su shodno tome i koraci bili kratki i bez puno ukrasa.

Liso

Tango liso je nastao na malim, pretrpanim plesnim podijima gdje su plesači uglavnom bili prisiljeni na isplesavanje malih koraka i rotaciju oko centralne osi dok su čekali da se oslobodi prostor ispred njih u koji bi dalje mogli zakoračiti. Pleše su u otvorenom ili zatvorenom uspravnom „V“ držanju, koraci su jednostavni i bez ukrasa.

Orillero

Ovaj stil potiče s rubnih djelova Buenos Airesa i u vrijeme svog nastanka nije bio prihvaćen u plesnim dvoranama u središtu toga grada. Ovo je razigran stil prepun figura koji ne prate nužno plesni smjer i za koje je potreban veći plesni prostor. Orillero se može plesati i u otvorenom i zatvorenom držanju, zagrljaj je u „V“ formi, stav tijela je uspravan, a plesači imaju odvojene plesne osi te izvode elemente varirajući zagrljaj.

Milonguero

Milonguero stil karakterizira zatvoreno držanje koje argentinci nazivaju apilado. U ovakvom držanju plesači dijele plesnu os, spojeni su gornjim dijelom tijela dok su im stopala lagano odvojena te izgledaju kao da se naslanjaju jedno na drugo dok zapravo oboje zadržavaju svoj balans. Žena često svojom lijevom rukom grli muškarca oko vrata, a on je drži priljubljenu uz svoje grudi, lica im se dodiruju i ovaj zagrljaj ostaje nepromijenjen tokom cijelog plesa. Diktirani zagrljajem, koraci su kraći, a ukrasi koji zahtijevaju promjenu držanja i prostor za izvođenje izostaju. S obzirom na način plesa i nužno poštivanje plesnog smjera ovaj stil je zahvalan za ples u gužvama.

Salon

Tango de Salon se pleše uspravna tijela u otvorenom ili zatvorenom držanju lagano nagnutom prema naprijed pa podsjeća na slovo „A“ sa zagrljajem u „V“ formi. Svaki od plesača u plesnom paru zadržava svoju plesnu os, a pozicioniran je sa laganim odmakom na desno u odnosu na partnera. Dinamika se postiže varijacijama zagrljaja, dužim koracima i izvođenjem velikog broja ukrasnih elemenata za koje je potreban veći plesni prostor pa ga je teško plesati u gužvama. Poštivanje plesnog smjera je obavezno.

Club

Club tango je plesni stil koji ujedinjuje elemente salon i milonguero tanga. Pleše se u uspravnom zatvorenom „V“ držanju koji plesači opuštaju da bi izveli određene elemente uz poštivanje plesnog smjera. Neki plesači ne priznaju club tango kao zasebni stil, već kao varijaciju ova dva spomenuta stila.

Fantasia (Show Tango)

Fantasia ili show tango je stil namijenjen plesanju na sceni, uglavnom je koreografiran i ostavlja malo mjesta improvizaciji. Ovo je spoj različitih tango stilova, klasičnog baleta i suvremenog plesa. Pleše se u otvorenom držanju uz prenaglašene pokrete i elemente koji ne moraju nužno biti dio uobičajenog tanga i izazov su za akrobatske vještine plesača.

Nuevo

Ovaj stil je nastao kao analitički smjer u tangu čija je svrha bila istražiti sve mogućnosti novih kombinacija koraka i figura koje nisu bile dio tradicionalnog tango plesa. Iz tog istraživanja se rodio novi stil koji se pleše u otvorenom, opuštenom i elastičnom držanju koji dozvoljava širok spektar, ponekad neobično vođenih elemenata. Pokreti su vrlo fluidni, a dinamika se postiže raznim promjenama plesnog smjera i konstantnom premještanju plesnih osi oboje plesača.

Autor: Ivana Dragičević,  Facebook , emial: neferisis7@gmail.com

Izvor: http://www.tejastango.com , http://en.wikipedia.org/wiki/Tango_(dance)Argentine Tango,  History of the tangoTango

Posted on: April 6th, 2010 |


 

Ostavite komentar

You must be logged in to post a comment.

Facebook comments